I claw

behind thick murky glass

looking for meaning

pathetic really

as by now i should have

had it all figured out

right?

I prolazi vreme

Nižu se dani

Tu, pored mene

Kao da nisu

I dalje ne mogu

Da izbacim misli

Umirem noću

I rađam se jutrom

Zalepljen osmeh

I hladne ruke

Silujem sebe

Otrovan snom

Suviše jasno

Sad vidim sve

Uvek je teško

Da se ponovo skupim

I još je teže

Da se ponovo dam

Lucidan

Posle svega

I dalje

Tu

Kao da to

Nisam ipak ja

Znam ti ime

Zoveš se

Neizdrž

Neoprost

Neutaž

Znam ti ime

Kroz misli mi kliziš

U svaki procep

Udaraš klin

Jutra mi ječe

I dani se tresu

Maglom se krijem

Jer znam

Znam

Znam ti ime

Zoveš se

Nespokoj

Neuzdan

Neprolaz

A ja moram dalje

Jer previše znam

Gone to hell

Really

And so be it

Rewind

Release

Regroup

Fuck it all

Been a while

I know

The words are

Still there

But we reached

A mutual agreement

To stay quiet for a while

Summer's end come

And we enjoy the calm

September afternoons

Sometimes

thoughts

crash

against

cliffs

of common sense

and the storm

that follows

washes away

our deepest sins

and

while thunders

of our hidden ego

roar in

imaginary freedom chants

and

as while we look down

upon our concepts of

"right" and "proper"

"black" and

"white"

the little demon

of society

eagerly concocts

yet another potion of guilt

that we consume

as we wake up

to another day

of the rest of the world...

Still alive

Still kicking

Feeling good

Almost

Unbelievable

Still remembering

Both dusk

And dawn...

Kad te pogledam

Učini mi se da vidim

Da nešto misliš

Želim da znam

Šta je unutra

Zašto se smeješ, mrštiš

Zašto me voliš i mrziš

Šta se krije iza tog

Baš tog

Pokreta rukom

Želim da zaustavim vreme

Da saznam

Tonove tvog glasa

Da postojim za tebe

Užasno, sebično, očekujući

Da ti, isto tako

Postojiš za mene

Trudim se da pričam

I onda kada bih ćutao

Želim da budem ja

Ali onaj ja

Koji podrazumeva i tebe

(Uživam u gramatičkom pretapanju

I grozim se istog)

I čak i kad se zamišljam

Uvek zamišljjam i tebe

Makar i u kontrastu...

Crtam prokletu vagu

Zarad nas

Takvih kakvi jesmo

I udaram recke na mernoj skali

Iako je to

Ponekad

Ravno emotivnom samoubistvu

A siguran sam da

Ti to isto radiš

Iako nikada ne pričamo o tome

Zajebani kompromis

Koji niko ne priznaje

Svaki dan je rat i svaka borba izgubljena

Unapred

Prostim činom inverrzne pobede...

Znaš, čini mi se da

Rekurzivna funkcija

Samospoznaje

Veselo pravi talase

Nad prostorima našeg postojanja

Potpuno i savršeno nesvesna

Entropije...

I svejedno

Siguran sam

Da ne bih mogao

Da pretrčim jutro

Bez tebe u njemu...

Darkened street lights fade by as we

Pass the night

The rain trickles slowly down the murky windows

Of the backseat

Beyond, the city has

Kept on living in spite of all

Our efforts

And I see your profile

I try to imagine

The color of your thoughts

As they remain hidden

Tucked away safely behind

All the everyday conversations

You exchange with all that surrounds you

I start to say something but

Words just don’t come out

Instead

I look away